Zauvijek otišao Ćiro legenda hrvatskog nogometa
U srijedu 08. veljače 2023. sve nas je zatekla tužna vijest o smrti Miroslava Ćire Blaževića, počasnog izbornika Hrvatskog nogometnog saveza, hrvatskog nogometnog stručnjaka, bivšeg izbornika reprezentacija Švicarske, Hrvatske, Irana i Bosne i Hercegovine te kineske U-23 reprezentacije.
Rođen u Travniku 10. veljače 1935. godine kao najmlađe dijete brojne hrvatske katoličke obitelji iz djetinjstva nosi nadimak Ćiro. Otac Mate bio je upravitelj travničkog Hrvatskog doma, a majka Kata vrlo pobožna žena. Njegova profesionalna igračka karijera trajala je od 1954. do 1966. godine, tijekom koje je igrao za Dinamo Zagreb, Lokomotivu Zagreb, Sarajevo, Rijeku te švicarske klubove Sion i Moutier, a nakon završetka igračke karijere posvećuje se trenerskom poslu. Karijeru trenera počinje u manjim švicarskim klubovima, a kasnije postaje izbornik reprezentacije Švicarske. Godine 1979. vraća se u Hrvatsku gdje trenira najprije Rijeku, a zatim Dinamo Zagreb 1980-83. i tada je krenula legenda o Ćiri, bijelom šalu i 1982. godini.
Nakon petog mjesta u prvoj sezoni na klupi 1981., Ćiro je 1982. godine Dinamu donio titulu prvaka Jugoslavije nakon 24 godine čekanja i zauvijek postao Dinamova legenda. Zlatko Kranjčar, Velimir Zajec, Marko Mlinarić, Snježan Cerin, Stjepan Deverić, Marijan Vlak i ostali igrali su fantastičan nogomet koji je na Maksimir privlačio u prosjeku više od 30.000 gledaltelja. Dinamo je titulu potvrdio pobjedom protiv Željezničara 2:0 četiri kola prije kraja, ali slavlje u Zagrebu nije prestajalo danima i nedjeljama. Arhitekta tog velikog uspeha bio je Ćiro koji je sa bijelim šalom oko vrata gazio sve pred sobom i iduće 1983. godine osvaja s Dinamom Kup maršala Tita posljednji Dinamovov trofej u SFRJ.
Veliki uspjeh doživljava i kao trener Grasshopersa 1983-1985. i kosovske Prištine 1986. godine koju je uveo u Prvu nogometnu ligu. Terezu Kesoviju, koja je na posljednjoj utakmici izvela početni udarac, od sreće je na rukama iznio s terena. U Dinamo se vraća 1986 – 1988. pa zatim sjeda na klupu Nantes-a 1988 – 1991. i Paok-a 1991 – 1992.
Ćiro nije mogao odbiti poziv prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana vraća se 1992. u Hrvatsku i ponovo vodi Dinamo tada pod imenom Hašk Građanski i Croatia te 1993. godine osvoja prvenstvo Hrvatske, a 1994. godine Kup.
Hrvatsku nogometnu reprezentaciju doveo do povijesne svjetske bronce u Francuskoj 1998. godine
Izbornikom nogometne reprezentacije Hrvatske postaje 1994. kad “Vatreni” tek stupaju na međunarodnu nogometnu scenu. Na Europskom prvenstvu 1996. prolazi u drugi krug, ali ispada od jake Njemačke u vrlo kontroverznoj utakmici. U Francuskoj 1998. Ćiro doživljava svoj najveći uspjeh u karijeri. S talentiranom momčadi Hrvatske koju su između ostalih činili Davor Šuker, Zvonimir Boban, Robert Prosinečki, Goran Vlaović, Slaven Bilić, Robert Jarni, Igor Štimac, Dražen Ladić,… uzima brončanu medalju na svjetskom prvenstvu, pobjedom protiv Nizozemske 2:1. Nakon ostavke na mjesto izbornika Hrvatske, 2001. godine postaje izbornik Irana.
Bio je trener NK Osijek 2002. i spašava klub od ispadanja iz I. Hrvatske nogometne lige. Ćiro se 2002. godine četvrti put vratio u Dinamo s kojim je osvojio šampionsku titulu, ali zbog svađe s tadašnjim izvršnim dopredsjednikom Zdravkom Mamićem, napušta klub. Trenira Muru, Varteks, Hajduk koji je doveo do vrha 2005. godine, a nakon neuspjeha protiv mađarskog Debrecena odlazi u Švicarsku. Nakon ispadanja njegova Xamaxa iz lige vraća se u NK Zagreb. Godine 2008. postaje izbornikom reprezentacije BiH s kojom je ušao u dodatne kvalifikacije, gdje je izgubio od jakog Portugala ukupnim rezultatom 2:0 i za dlaku mu promiče Svjetsko prvenstvo 2010. godine.
Nakon izleta u Kinu i ponovnog povratka u NK Zagreb, Ćiro postaje trener tuzlanske Slobode 2014. s kojom se s rekordnim brojem bodova kvalificira u elitno natjecanje Premijer ligu u Bosni i Hercegovini. Posljednji angažman bio mu je potkraj 2014. godine i početkom 2015. u NK Zadar, gdje je na klupi proveo 14 utakmica.
Popularni Ćiro jedini je u hrvatskoj povijesti tri puta dobio državnu nagradu za sport “Franjo Bučar” (1998. – godišnja nagrada za pojedince; 1998. – godišnja nagrada za momčadi; 2007. – nagrada za životno djelo) i brojne druge. Posljednji javni nastup imao je kao prvi laureat nagrade “Vladimir Beara” u Novinarskom domu u Zagrebu 16. prosinca 2022. za doprinos razvoju sportske kulture i društvene tolerancije. Na svečanost je došao izravno iz Basela gdje je bio u bolnici.
Svoju posljednju bitku protiv opake blesti nažalost je izgubio i preminuo dva dana prije 88. rođendana, 08. veljače 2023. godine.
Proturječan i svima omiljen zračio je karizmom
Bio je veliki hrvatski domoljub, plavom bojom Dinama i svojim bijelim šalom 1982. godine podigao hrvatski narod na noge, dovodio tisuće Hrvata na stadione i pokazao kako se može biti jak i ponosan kada se to čini gotovo nemogućim i već tada postao je legenda. Hrvatski narod neizmjerno je zadužio i 1998. godine osvajanjem brončanog odličja na svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj i postao jedan od najzaslužnijih Hrvata novije hrvatske povijesti!
Pored trenerskog posla Miroslav Blažević svojim šarmom, vedrim duhom, optimizmom, pobjedničkim mentalitetom plijenio je pažnju svugdje gdje god bi se pojavio u svakom društvu i na svakom mjestu od nogometnih stadiona, društvenih okupljanja pa do kave u Charli-u.
Možda ga je najbolje opisao nogometni kolumnist Ivica Medo: “Proturječan i kada grmi kao Atila, Bič Božji, i kada recitira Jacquesa Preverta. Premazan svim mastima ovoga svijeta, najdarovitiji prodavač iluzija i opsjena, a opet tako šarmantan i umiljat. Zagreb i Hrvatsku osvojio je bijelim šalom i Vatrenima. Ako mu je Dinamova 1982. najdraža jer mu je ishodište karijere, Vatrena 1998. ostvarenje je snova i zaključna epopeja. U oba slučaja pobudio je emocije hrvatskog naroda do neslućenih razmjera. Bio je trenerski mag, motivator i psiholog bez premca. Možda i najveći i najslavniji analitičar hrvatske duše.”
Ćiro je već za života postao mit i svojom ogromnom ostavštinom osigurao si je vječni život. Ljubav hrvatskog naroda prema njemu zbog svega toga nikada neće nestati.
Posljednji ispraćaj trenera svih trenera biti će u srijedu 15. veljače u Aleji velikana na Mirogoju.
Miroslav Ćiro Blažević na EFOS-u u Osijeku održao je 25. veljače 2016. godine predavanje pod nazivom: „Tajna bijelog šala – stvaranje izvrsnog tima“