lica mnogih kojih nema,
geleri, rupa na pancirki, rana, previjanje,
krvava bijela majica,
hladnoća, umor, tjeskoba, buncanje,
umor na licima, neizvjesnost,
ose, zolje, bombe na prsima,
odlasci, pogledi, čekanje,
molitva (krunica),
glasovi, dočekivanja, neispavanost,
noć, svijeće, bolnica, pust grad,
plač sestara,
moji prijatelji, nečiji sinovi, očevi,
oko mene-mrtvi,
tragovi rana, krvi,
ukočenost udova, mrtvi pogledi,
hladnoća, užas, jeza, tuga,
srce, ljubav, Bog. Suza nema.
Imena, podaci, sjećanja,
tko će ostati?
Što reći onima koji su ostali, čekajući?
Lančić, križ, burma, pogled plavih očiju,
(kažu da oni što ne žele smrt,
umiru otvorenih očiju).
Čudno stisnute usne, glava koje nema,
u grču stisnuta ruka.
Što li su mislili?
Tko su ti što ih nose na duši?
Oni sigurno, noću, kad zatvore oči,
ne čuju riječi:
“Teta Nado, jel Zadar isto Hrvatska?
Zašto je moj tata poginuo tamo?”
“Jeste, zlato!
I Zadar je Hrvatska,
i tvoj otac je Hrvatska, i teta Nada je Hrvatska,
i dao nam Bog-ti si Hrvatska!
Nada Burilo
Slušam imena onih kojih više nema
(Osijek…stotinu i…,Đakovo…sedamdeset i..,
Slavonski Brod…stotinu i…).
Gledam lica roditelja
dok primaju plaketu „KUNA“
zahvalnost onima kojih više nema.
Gledam njihovu djecu,
ta draga lica, zbunjen pogled,
pružene ruke prema nekome od časnika.
(Bože, tolikih nema!)
Obuzme me neka toplina,
a oči mi zasuze.
I znam. Uniforma i suze
ne idu zajedno.
I tko još plače nakon toliko godina?
Pomislim, za kime plačem,
zar za onima koje sam poznavala?
Ne!
Plačem jer, ako ih Bog ne prigrli,
njihova djeca nikad neće znati,
neće osjetiti šta je očeva ljubav,
šta je imati zaštitu i ljubav,
kao što sam je ja imala.
Rastite, mali stvorovi,
za vas kuca srce neke Nade
i svih onih koji preživješe,
a imaju srce i pogled u očima,
kao što su ih imali oni kojih više nema.
Tu smo i bdijemo
da imate miran san, da nikada
ne budemo željni vašeg smijeha
i igre, kao tad.
Da naš grad ne bude pust,
bez vas.
Živite! Za vaše očeve, za nas
Za Hrvatsku!
Nada Burilo
