Bijelo Brdo (Derventa, BiH), 4. svibnja 2024.
Svečano obilježavanje obljetnice sjećanja na poginule, nestale i ranjene branitelje Bijelog Brda i Bosanske Posavine nadomak Dervente okupilo je brojne uzvanike, izaslanike i goste svečanosti pristigle iz hrvatskih enklava Posavine, čitave BiH, Hrvatske i EU. Obljetnici su nazočili obitelji poginulih i nestalih branitelja, predsjednik Vlade Posavske županije Đuro Topić, Načelnica Općine Odžak Nada Ćulap sa suradnicima, svečana vojna postrojba i predstavnici vojske BiH, izaslanstva predsjednika Vlade RH, Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske, župan Brodsko-posavske županije Danijel Marušić, predsjednik ŽS BPŽ te saborski zastupnik Pero Ćosić, gradonačelnik Slavonskog Broda Mirko Duspara, načelnici Općine Tompojevci, Tovarnik i dr., zapovjednici braniteljskih postrojbi HVO i HV, predstavnici udruga proizišlih iz Domovinskog rata, kulturnih i folklornih društava, Zajednice žena udruge Prsten iz Osijeka i brojni drugi.
Hrvatski branitelji su kamen temeljac Hrvatske države i tko u to dira ruši Hrvatsku državu
Obilježavanje sjećanja na 62 poginula branitelja započelo je svečanom Svetom misom zadušnicom u obnovljenoj župnoj crkvi Sv. Ivana Krstitelja u Bijelom Brdu. Sv. misu služili su vlč. Marko Sliško župnik iz Dervente i umirovljeni svećenik Riječke biskupije mons. Pero Zeba, povratnik u Bijelo Brdo.
U nadahnutoj i emotivnoj propovijedi župnik Sliško istaknuo je veliku žrtvu hrvatskih branitelja Bosanske Posavine i ideale slobode i vjere. Briljantna propovijed zaslužuje citiranje u cijelosti:
“Nekako s proljeća kada sve raste i budi se, kada pjev ptica postaje noću veseo i živ, kada večernje svjetlo dobije tisuće zvijezda , tada Naš narod zastane i još uvijek u strahu sjeti se onih svojih ptica i sinova čija pjesma više ne odjekuje ovim krajevima.
Sjeti se umorni bojovnik svojih prijatelja, sjeti se majka sinova i grobovi imena usnulih vitezova. Svi mi govorimo od rođenja do smrti o nekakvim brojevima, i svi smo nekome brojevi , tako nekad kažemo da su ovdje u Bijelom Brdu 62 broja i 62 imena , 62 priče i 62 ne utješene matere, 62 mladosti, 62 žalosti. 62 neprocjenjiva dara, 62 položena jablana. Visoka, gorda, vitka i zelena naložena na vatri koja grije Domovinu.
Danas se po 32 put sjećamo onih koje povijest polako zamotava u zastave prošlosti, čije su slike još u vašim mislima, vjerujem da je današnje evanđelje Božija poruka kako ni mi nismo imuni odustati od onoga za čime smo nekoć pošli, vjerujući kako je to bio jedini ispravni put.
Kada danas pitaš te bojovnike koji su živi , a što si tad mislio??? Što je moglo poći po zlu, mnogi ili gotovo svi odgovore ništa, mogao sam samo poginut’ i ništa drugo…
Oni koji su umrli i čija je krv ostala na vašim rukama, lako se oprala s uniforme i ruku, ali se taj dan nikada nije oprao iz duše, ni kišom ni vodom, ni suzom, pa ako ćemo biti iskreni ni vinom u besanim noćima.
Što kad su ideali nestali? Što danas kada hodamo po minskim poljima što ih je zasijao sotona, koji želi da u tim poljima gazimo svoje vrijednosti. Što danas kada si umorni ratniče zaboravljen i napušten. Što danas kad te nitko nema slušati ili ti nešto reći.
Danas ti bojovniče hvala! Na čemu reći ćeš? Pa jer živ si, iako nagrižen i načet, ostavljen i iskorišten ali živ kao svjedok tog vremena. Dok god imaš u sebi ponos kao kamen si, mogu te klesati i brusiti ali bit kamena neće promijeniti, bit žrtve neće umanjiti, cijenu mladosti neće izgubiti.
Na jednom spomeniku poginulom vojniku pisalo je ovako: Brate moj po odori i boju, borba za mene nije završila, ona je naime tek počela kad si ti ponio zastavu kojom prekriše moj grob i trajat’ će dok je god nosiš među onima koji ostaše živi. Naši nekadašnji neprijatelji, a današnji supatnici na ovom svijetu su se borili za svoje ideale i isto gorko ginuli, i isto sinove škropili suzama: Majke su isto grčevito gužvale trokutaste zastave sa sinovog tijela jecajući nad gorčinom života.
Ljudski rod nije naučio iz toliko ratova, osim oni koji su to prošli. Pa najveći borci sa sve tri strane gotovo isto kažu gledajući negdje u prazno: ne dao Bog to nikome.
I dalje Isus plače nad nama kao nad Jeruzalemom, a mi kamenujemo svoje proroke i svoje heroje.
Nemoj dragi ratniče kada ti sutra netko bude htio omalovažiti tvoj ili ratni put tvoga prijatelja nasjesti na onu zamku sotone da isto kažeš. Jer se svako borio na svojoj bojišnici i za svoj novi dan. Bolje šuti na to kao što šute i ova današnja imena kojih se s ponosom sjećamo.
Ne hvalimo danas nikoga, ni grbove na ruci uniforme, ni stijeg ponosa i postrojbe, ni boju kojom ste se raspoznavali. Već molimo danas da im imena nađu pokoj, a duša svjetlost i mir.
Sjećam se jedne pjesme iz moga kraja ovako glasi: Grob ti ovaj kaže da staneš, šuti i slušaj utrobu zemlje, ako ti ništa ne kaže pomoli se za sebe, jer tko zna što će biti kad ne bude tebe…
Reci svojim sinovima što je tada bilo, nek’ ne pamte da se osvećuju već uz Božju mudrost ne ponove isto.
Reci Ti koja si izgubila muža sinu svome da je tatino odličje Red Šubića i Zrinskog ne mirovina već znak zahvalnosti svakog čovjeka kojeg sutra budeš susreo iz svog roda i plemena.
Reci svojim prijateljima kako se mnogo toga može kupiti ali ne i današnji dan. Reci im da se savjest ne plaća šakom kuna na misi, nego molitvom i kajanjem. Reci im da se problemi neće riješiti gušenjem u moru briga, već plivanjem u istima.
Reci im da nikad ne miješaju ovo i ono vrijeme jer oni kojima budeš govorio neće razumjeti.
i kad se danas popodne vratiš svojoj kući i sjedneš na svoje mjesto i nastaviš večer prebirući uspomene s ovoga dana i diveći se tiječima koja si možda čuo, i kad opet vidiš slike svojih prijatelja pred zatvorenim očima sjeti se kako je netko ostao na tvojoj rodnoj grudi i dalje se bori očuvati spomenik, crkve i dostojanstvo onih u čije se ime ovdje okupljamo.
Hvala Vam svima koji ste naši živi spomenici. A pokoj vječni onima čiju uspomenu čuvamo dok nam ima imena.
Dao Bog da tako bude Amen”.
Nakon svetog misnog slavlja održana je svečanost polaganja vijenaca i paljenje svijeća kod spomen obilježja poginulim braniteljima u Bijelom Brdu, a vijence su ispred svih položili roditelji i članovi obitelji poginulih, prijatelji i suborci, gosti i uzvanici, predstavnici civilne vlasti, predstavnici udruga proizašlih iz Domovinskog i drugi.
U ime osječkih branitelja sudionika obrane Posavine vijenac su položili predsjednik Heroja Osijeka, udruge veterana 130. brigade HV bojnik Zlatko Dernaj i predsjednik Zajednice povratnika OBŽ Branko Pek.
Zajedništvo, ljubav i zahvalnost hrvatskih ljudi prema žrtvi 62 hrvatska branitelja Bijelog Brda s onima koji su obnovili svoja ognjišta i vratili se te ondje žive, ohrabrili su one koji iz opravdanih razloga to još nisu ili tek namjeravaju učinili.
Najvažnija poruka svečanosti što su, unatoč svim olujama koje su ih pratile u životu, sačuvali svoje zajedništvo, vjeru i ljubav prema rodnom kraju.
Svečanost obljetnice u znak sjećanja na heroje Posavine kao i prošlih godina izvrsno je organizirao Franjo Blažević uspješni hrvatski poduzetnik iz Beča.
Na području Bosanske Posavine tijekom 4 ratne godine od 1992. d0 1996. dogodili su se veliki zločini te progon gotovo pa cjelokupnog hrvatskog i muslimanskog stanovništva.
U kontekstu protjerivanja cjelokupnog hrvatskog i muslimanskog stanovništva s osvojenog i okupiranih područja isto se može okarakterizirati kao genocid; prema nekim brojkama preko 250 tisuća ljudi je prognano.
Srpske snage su uz ubijanje nedužnih civila i ratnih zarobljenika uništavali i sakralne i civilne građevine. Dobar dio crkvi i džamija na području Bosanske Posavine koje su osvojene od strane srpske vojske je srušen ili oštećen. Područje Bosanske Posavine bilo je podijeljeno na četiri dekanata u sklopu Vrhbosanske nadbiskupije. Na području Posavine bila su tri samostana, 46 župnih crkvi te 44 filijalne crkve. Samo sa područja Dervente protjerano je 20 tisuća Hrvata iz brojnih mjesta, a iz samog Bijelog Brda preko dvije tisuće mještana, a više od 400 kuća su do temelja porušene i zapaljene.
Redefiniranje svjetske politike i označavanje velikosrpske agresije u BiH od strane Ujedinjenjenih naroda najavljenim izglasavanjem Rezolucije o genocidu u Srebrnici 1995. rađa nadu u poništavanje kvazi državne tvorevine Republike Srpske unutar Bosne i Hercegovine, stvaranja pretpostavki i mogućnosti konačnog povratka izbjeglog stanovništva, poglavito u Posavinu i Zapadnu Bosnu kao i diljem BiH te obnove života u miru na osnovi vladavine prava i ljudskog dostojanstva.
